Skip to content

Aktivnosti

Anksioznost je neugodna emocija straha koja je normalna i očekivana u našim životima i ima adaptivnu funkciju. Na primjer, normalno je da budemo anksiozni pred ispit ili pred prvi izlazak sa osobom koja nas privlači. Mislimo o tome da li ćemo položiti ispit te da li ćemo se svidjeti drugoj osobi, razmatramo sve moguće opcije. U takvim situacijama nam anksioznost pomaže. Zamislite da dođete na ispit a da uopće niste anksiozni. Da li biste se trudili da uradite ispit najbolje što možete? Vjerovatno ne biste. Kada nam je svejedno, manje se trudimo. Anksioznost nam pomaže da uložimo maksimalan napor kako bismo ostvarili željeni rezultat u nekoj situaciji. Radi toga je nemoguće govoriti o nastojanjima da nikada više ne budemo anksiozni.

Međutim, u nekim situacijama nam anksioznost ometa svakodnevno funkcionisanje. Ako smo previše anksiozni pred ispit, ako govorimo sami sebi da nećemo biti u stanju tačno odgovoriti ni na jedno pitanje, da li ćemo uspjeti da se tako dobro koncentrišemo i uradimo ispit na najbolji mogući način? Vjerovatno nećemo. Osobe koje imaju anksiozne smetnje se često pretjerano brinu prije nego što će se nešto možda i desiti. Imaju strah da će ishod neke situacije biti najgori mogući i to ih brine.

Anksioznost može biti povezana sa samo nekim aspektima života (ljubav, posao, škola, odnosi sa drugim ljudima…) a može biti i generalizirana- prisutna u većini životnih situacija. Tako možemo govoriti o nekoliko vrsta anksioznih smetnji:

Socijalna anksioznost – karakteriše je pretjerana briga da ćemo se osramotiti u društvu, pred nekim osobama (vidjeće da nemam ništa pametno za reći, primjetiće da sam se zacrvenila, da mi se ruke tresu, zaključiće da nisam dovoljno sposobna…). Osoba često izbjegava socijalne situacije kako je druge osobe ne bi negativno procijenile kao na primjer: javni govor, razgovor sa nepoznatim osobama, jedenje i pijenje u javnosti (restorani, na ulici). Kao i kod drugih oblika anksioznosti, izbjegavanje situacija koje izativaju anksioznost u stvari učvršćavaju samu anksioznost te je još šire na slične situacije.

Panični napadi – karakterišu ih kratkotrajni napadi jakog straha koji prati tjelesne simptome kao što su ubrzano disanje, ostajanje bez daha, bolovi u grudima, drhtanje, znojenje, ubrzan rad srca, mučnina, osjećaj gušenja („knedla“ u grlu)… Strah kod paničnog napada se odnosi na osjećaj gubitka kontrole, strah od smrti (imam srčani udar) ili strah da će se poludjeti. Osoba koja doživi panični napad brzo bježi iz situacije u kojoj je doživjela ovo neugodno stanje.

Fobije su intenzivni strahovi od specifičnih situacija  ili objekata. Česte fobije su vezane za strah od pasa, insekata, visine, zatvorenih prostorija, leta avionom, krvi, vode…

Generalizirani anskiozni poremećaj (GAP) se odnosi na pretjeranu anksioznost i zabrinutost koja se javljaju svakodnevno, veći dio vremena. Osoba nije zabrinuta za neku konkretnu, specifičnu situaciju već za skoro sve aspekte svoga života. Podjednako se brine i oko bliskih ljudi (da li će im se nešto ružno desiti na putu od posla/škole do kuće), oko posla/škole (šta ako ne uspijem da uspješno odgovorim zahtjevima), oko većine svakodnevnih situacija. Stalno se iščekuje neki nepovoljan ishod i strepi se radi toga, osoba teško uspijeva kontrolisati svoju zabrinutost te se može javiti nemir, napetost, lako umaranje, problemi sa koncentracijom, razdražljivost, te problemi sa spavanjem.

Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) opisuje stanje kada osoba ima prisilne (opsesivne) misli koje ne može kontrolisati ili prisilne radnje. Najčešće prisilne misli su misli o zarazi (Zaraziću se nekom bolešću ako dodirnem šteku na vratima na poslu), agresivne misli (Moram udariti ovoga čovjeka), ponavljajuće sumnje (Da li sam isključila peglu?), te potreba za određenim rasporedom stvari (Svaka stvar u kući mora biti odložena na poseban način, prema posebnom rasporedu). Najčešće kompulzije su pranje ruku, provjeravanje, tiho ponavljanje određene riječi. Kompulzije imaju cilj smanjenja neugode i napetosti a ne postizanja ugode.

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) se može javiti nakon nekog traumatskog iskustva kao što je prijetnja smrću osobi ili nekom iz okoline (a osoba je bila prisutna) ili nakon situacija gdje je bio direktno ugrožen fizički integritet te osobe ili nekog iz okoline gdje je osoba bila prisutna. Simptomi PTSP-a su stalno vraćanje sjećanja na traumatski događaj (misli na traumatski događaj, snovi o tom događaju, osoba ima osjećaj da opet prolazi kroz taj događaj), izbjegavanje podražaja koji se vežu uz traumu, te uznemirenost (razdražljivost, teškoće sa koncentracijom, teškoće sa spavanjem).